Do šao je i taj dan, naš D-Day, dan odluke kada će se pokazati jesmo li uspjeli ili ne, dan koji su smo čekali 4 mjeseca. Još danas se sjećamo kako smo počeli od zamisli scenarija, zabilježenog na listu papira. Četiri mjeseca mukotrpnog rada, nerviranja ali i zabave i dobro provedenog vremena za sve članove video tima.
Premijera filma je održana u okviru manifestacije “Dani Pinklanda” koji su od 17.11.2005. do 19.11.2005. održani u našem Centru. U tu svrhu posuđen je projektor i platno za prikazivanje filma od TTC “Telex” koji je takođe u našoj organzaciji “Zemlja djece” Tuzla.
Film “10 godina O.C. Pinkland” je upravo napravljen povodom 10 godina rada i djelovanja O.C. Pinkland koji je premijerno prikazan na manifestaciji obilježavanja ovog jubileja. Ekipa kompjuterskog i video tima Centra, se okupila u julu mjesecu i tada je napravljen prvi “grubi” plan za film. Više informacija o radu na filmu možete pročitati ovdje . Četiri mjeseca rada je uloženo za sat vremena trajanja filma. Film se sastojao uglavnom od starih arhivskih snimaka. Naša sreća je bila ta da je Centar raspolagao sa dosta arhivskog materijala.
Nakon finalnog “renderiranja”, film je bio gotov. Film je završen oko 20 dana prije premijernog prikazivanja. Tako da u tom periodu smo opušteno ali i sa pritajenom nervozom čekali naš D-Day.
Čitava ekipa je bila je vješto pripremana za rad na ovom filmu, jer video tim je već imao nekoliko projekata iza seba ali ovaj, je bio velik zalogaj. Moram reći da su svi stvarno dali sve od sebe da ovaj film uspije. I ne samo to. Svako ko je učestvovao pa makar jednim malim dijelom dao je veliki doprinos. Mislim da će svi pamtiti ovo provedeno vrijeme u radu na ovom filmu, jer su bili tim, bili su dio nečega što će pamtiti čitavog svog života. A i iskustvo koje su stekli će im koristiti u životu.
I tako par dana pred premijeru filma smo probali i testirali prikazivanje filma. Film je prikazan u našoj sali sa projektora a zvuk je išao preko razglasa. Tako, da smo imali dobre uslove za prikazivanje pred većom publikom. I pored svih proba i pohvala kolega u čovjeku se stvori neka trema koja je znala doseći i onaj zadnji kraj živaca u tvom tijelu. Da li je to tako svima ili se ta trema pojavi samo prvi puta, neznam. Najviše nas je brinulo to što bi računar mogao da napraviti problema. Jer koliko god ti probao, testirao, uvijek se može desiti ono neočekivano. Jer ne vjerujem Windowsima.
Koliko smo sebi puta postavili pitanje da li je film dobro koncipiran, da li su neki dijelovi predugi, dali smo trebali možda i još neke kadrove ubaciti . . . itd. A posebno da li će biti film pogodak, kako bi sve stare članove koji će se okupili 19.11.2005. vratili u prošlost i tako prisjetili jednog lijepog razdoblja rođenja oaze u Banovićima koja se zove Pinkland.
Svi smo već bili dovoljno napeti i umorni nakon zvaničnog obilježavanja 10-godišnjice Pinkland-a 17.11 i 18.11.2005. I tako dođe dan i počelo je otkucavanje do D-časa. Kolege su mi govorile da se obućem normalno kao za svaki dan, ali nisam tako odlučio. Odlučio sam da budem svečano obučen u odijelu. Prvo zbog tima, a drugo zbog togo što je ovo bilo nešto veliko. Jer prvi je put da se ovaj tim mogao javno predstaviti. Mi ne možemo plesati i svirati, ali zato možemo napraviti film.
Subota veče, 19.11.2005.
Nekadašni članovi su polako počeli pristizati, kao i roditelji učesnika filma koji su takođe pozvani. Zajedno smo gledali foto-slideshow starih fotografija, smijali se, komentirali izgled nekadašnjih članova, događaje i situacije. Kako je odmicalo vrijeme sve su više članovi i gosti pristizali. A ja sam još bio „dobar“ da kažemo “cool”, ali još ne zadugo.
Lagano se formirao jedan skup mladih u obliku polukruga u sali oko projektora. Svjetla su se ugasila. Koordinator aktivnosti je najavio film, i laganim dvostrukim klikom na ikonu na desktopu, otvorio se BSplayer, zatim tipka “F” pukni ga u Full Screen i bježi od stola. Osluškuj prve reakcije a zatim digitalac u ruke među raju i slikaj.
Kako je film odmicao kretao sam se između publike i usput pratio reakcije i eventualne izlive emocija. Napravio sam „masu“ fotografija. A onda je došao jedan trenutak koji je teško opisati. Kraj filma PUN POGODAK , film je bio to što je trebao biti. Slušajući komentare i smijeh, odjedanput mi je u duši bilo lijepo. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada znaš da ti je duša zadovoljna. Neznam, ne mogu opisati to što sam osjećao.
Međutim, tokom premijere nisam ni ja bio baš “cool”. Kao što sam rekao bio sam nerovozan, jer još uvijek u pozadini svih misli, mi je bila ona “šta ako račuanar zaglavi” ? Tako sam hodao gore dole, malo do mojih, pa malo do kolega. Pokušao sam pohvatati misli i reakcije sa lica mog tima ali nisu odavali nikakve znakove uznemirenosti. A možda ja nisam dobro „čitao“.
Film je završen blokom koji smo nazvali “budalaštine” i tu je bilo naravno najviše smijeha. I tako film se završio. Sat vremena prođe veoma brzo. Na kraju su nam svi čestitali. Čestitke su pokupili svi članovi tima. Film je bio uspjeh. I sada smo puno jači i iskusniji. Naravno sve smo zabilježili i fotografijama. Bilo je fotografisanja sa starim članovima, zajedničkih slika tima a i jedna koju možete pogledati ovdje.
I tako prođe i taj dan. Nakon ovog smo puno spremniji i sigurniji. I naravno spremamo se za nove projekte i izazove. Neće ostati samo na ovom. Nove ideje su se već rodile. Čut će se još za nas u proljeće.
Animator računarske i video sekcije
O.C. Pinkland
Pozderović Amir
pozdy@yahoo.com |
LINKOVI
POZIVAMO VAS NA SURADNJU . . . 
.jpg)
.jpg)
.jpg){kind=link}